Mogućnosti pretraživanja
Početna stranica Mediji Objašnjenja Istraživanje i publikacije Statistika Monetarna politika €uro Plaćanja i tržišta Zapošljavanje
Prijedlozi
Razvrstaj po:
Christine Lagarde
The President of the European Central Bank
  • GOVOR

Dvadeset pet godina ESB‑a

Uvodna riječ predsjednice ESB‑a Christine Lagarde na proslavi 25. obljetnice osnutka ESB‑a

Frankfurt na Majni, 24. svibnja 2023.

Zadovoljstvo mi je pozdraviti vas na ovom primanju kojim obilježavamo 25. obljetnicu osnutka ESB‑a i Eurosustava.

„Mir nije samo odsutnost rata”, poznata je izjava bivšeg njemačkog kancelara Helmuta Kohla. U svojoj biti povijest eura povijest je gradnje temelja trajnog mira.

Počela je dalekovidnom odlukom koja je donesena u Europi poslije Drugog svjetskog rata, odlukom da se europska gospodarstva povežu toliko čvrsto da ubuduće budu nerazdvojna, iz koje je proizišla moćna logika na kojoj se temelji europska integracija.

Zahvaljujući tom mehanizmu integracije, kad god smo bili stavljeni na kušnju, nismo se podijelili i nismo dopustili razaranje onoga što smo zajedno izgradili. Suočili smo se s problemima i odgovorili smo na njih udruženim snagama.

U skladu s tim stavom krajem 80‑ih godina prošlog stoljeća pojavila se potreba za zajedničkom valutom kao sljedećim korakom na europskom putu.

Bilo je to vrijeme promjena u Europi i svijetu.

Prvo, naše zajedničko tržište razvijalo se u jedinstveno tržište. Zbog toga je bilo još važnije ukloniti mogućnost konkurentnih devalvacija među većim gospodarstvima jer bi se njima narušilo povjerenje i umanjila otvorenost.

No globalni tokovi kapitala umnožili su se i europski sustav fiksnih deviznih tečajeva postajao je sve nestabilniji, što se jasno pokazalo u krizi tečajnog mehanizma 1992. i 1993.

Drugo, Europljanima je istodobno prijetio gubitak monetarne suverenosti zbog globalne integracije financija. Monetarne politike velikih država koje izdaju globalne valute, posebno SAD‑a, imale su sve veći globalni utjecaj.[1]

Neovisno o tečajnom sustavu, zbog toga se postupno smanjivala sposobnost manjih država da odrede monetarne uvjete koji bi bili u skladu s njihovim domaćim potrebama.

Treće, poslije pada Berlinskog zida i završetka hladnog rata nametala su se nova, temeljna pitanja o smjeru kojim Europa ide i o tome tko će u njoj donositi odluke. Osjećala se snažna potreba za novim europskim simbolima koji bi mogli povezati građane unutar veće i raznolikije Europske unije.

Euro je bio logičan odgovor na sve tri promjene i za Europljane je značio stabilnost, suverenost i solidarnost.

Stabilnost, zato što je omogućio zaštitu jedinstvenog tržišta od tečajnih fluktuacija i onemogućio špekulativne napade na valute europodručja.

Suverenost, zato što će uvođenje jedinstvene monetarne politike na europskoj razini povećati neovisnost politike Europe u odnosu na druge velike aktere.

I solidarnost, zato što će euro postati najmoćniji i najopipljiviji simbol europskog jedinstva, kojim će se građani svakodnevno služiti.

Euro u krizama

Osnivačima možemo biti zahvalni na njihovoj dalekovidnosti i viziji. Kada je 1. siječnja 1999. stvoren euro, nisu mogli ni slutiti krize koje su uslijedile.

U mandatu prvog predsjednika ESB‑a Wima Duisenberga dogodili su se teroristički napadi 11. rujna 2001. i pucanje dot.com mjehura. Njegov je nasljednik, Jean‑Claude Trichet, vodio ESB tijekom svjetske financijske krize i početka krize državnog duga, koju je moj prethodnik, Mario Draghi, naslijedio. On je morao odgovoriti na strahove u pogledu budućnosti europodručja i potom rješavati problem preniske inflacije tijekom duljeg razdoblja.[2]

Moj je predsjednički mandat dosad obilježila pandemija i zatvaranje gospodarstva, brutalna invazija Rusije na Ukrajinu, energetska kriza i povratak inflacije na pretjerano visoke razine.

Euro nas u bitnome nikad nije iznevjerio. Sve smo krize prebrodili i iz svake izišli još malo jači, a važnu je ulogu u tome imala upravo monetarna unija.

Prvo, euro nam je donio stabilnost.

Zahvaljujući stabilnim deviznim tečajevima jedinstveno tržište i opredijeljenost za mir u njegovim osnovama opstali su i pokazali se snažnima i uspješnima. Možemo samo zamišljati koliko bi snažno bilo iskušenje protekcionizma da mogućnost konkurentnih devalvacija nije iskorijenjena.

Euro nas je zaštitio i od vanjskih šokova. Ubrzo nakon uvođenja postao je druga najvažnija pričuvna i obračunska valuta na svijetu. Zbog toga su cijene više od polovice onoga čime trgujemo nominirane u eurima, a kada je riječ o drugoj polovici, jedinstvena valuta pridonijela je zaštiti gospodarstva od pretjerane tečajne volatilnosti.[3]

Procjene stručnjaka ESB‑a upućuju na zaključak da je, da euro nije uveden, deprecijacija valuta nekih država europodručja u odnosu na američki dolar mogla biti do 14 % veća tijekom globalne financijske krize i do 10 % veća tijekom pandemije.[4]

Naravno, došlo je do nestabilnosti na drugim područjima, koja nisu bila obuhvaćena početnim uređenjem europodručja, što se pokazalo posebno kritičnim u krizi državnog duga. No za uočene se nedostatke pronašlo rješenje, u prvom redu stvaranjem europskog nadzora banaka.

Drugo, zbog eura smo suvereniji, upravljamo svojom gospodarskom sudbinom i oblikujemo monetarnu politiku kakva je Europi potrebna za stabilne cijene i postojan rast.

Zahvaljujući jedinstvenoj monetarnoj politici, ESB je mogao brzo i odlučno odgovoriti na različite šokove s kojima smo se suočili. To smo i činili, čak i onda kada bi se druge važne jurisdikcije odlučile za drukčiji smjer.

Najjasniji primjer za to možda je početak zaoštravanja politike Sustava federalnih rezervi SAD‑a 2013., kada se europodručje još oporavljalo od krize državnog duga. Zato što smo imali neovisnu monetarnu politiku, mogli smo sami zacrtati svoj put i započeti oporavak koji je trajao 26 uzastopnih tromjesečja.

Treće, euro je stvorio solidarnost u Europi.

Bio je simbol jedinstva u neizmjerno teškim vremenima i poticaj na uzajamnu pomoć u najvećim krizama. Zbog toga se europodručju i dalje pridružuju nove države.

U proteklih četvrt stoljeća europodručju se pridružilo devet novih država, tako da ga sad čini 20 država. Posljednja mu se pridružila Hrvatska na početku ove godine.

Došli smo u fazu u kojoj građani razlikuju institucije od njihovih politika, što smatram znakom uspjeha. Građani se mogu slagati ili ne slagati s politikama ESB‑a, ali uglavnom se više ne postavlja pitanje je li članstvo u europodručju dobar izbor.

Udio građana koji podržavaju euro pao je na najnižu razinu od oko 60 % tijekom krize državnog duga, ali sada ga podržava gotovo 80 % građana.[5] Građani su jednaku podršku euru pokazali i na izborima kad god je članstvo u europodručju bilo tema nacionalnih izbora.

Budućnost

No taj uspjeh ne znači da je naš posao obavljen. To samo znači da sada možemo donositi odluke koje su najbolje za našu monetarnu uniju, ne odlučujemo o njezinu postojanju.

Vrijeme je za sljedeće poglavlje povijesti eura i sve ovisi o tome što ćemo mi, kao Europljani, poduzeti.

ESB‑u je trenutačni i glavni prioritet što skorije vraćanje inflacije na srednjoročni cilj od 2 %. Što ćemo i ostvariti.

No, kao što sam nedavno rekla, zbog geopolitičkih kretanja, digitalne transformacije i klimatskih promjena, ESB očekuju novi izazovi. Moramo nastaviti održavati stabilnost u svijetu koji nije ni najmanje stabilan.[6]

A računamo i na to da će drugi tvorci politika dati svoj doprinos. Monetarna unija nije kraj puta, nego stalni proces udruživanja, koji svaka generacija čelnika mora nastaviti. Unija mora imati više dimenzija – fiskalnu, financijsku i bankovnu – kako bi se postigao viši stupanj integracije i kako bi se učvrstio međunarodni status eura.

Kada je Wim Duisenberg 2002. u ime eura primao nagradu „Karlo Veliki”, govorio je o euru kao trostrukom ugovoru.[7]

Prvo, euro je ugovor država o udruživanju snaga. Drugo, euro je ugovor koji je ESB sklopio sa stanovnicima Europe i kojim se obvezao da će raditi za njihovu dobrobit, prije svega održavanjem cjenovne stabilnosti. Treće, euro je i ugovor među samim Europljanima o uporabi zajedničke valute.

No ugovorom se ne daju samo prava, njime se dodjeljuju i obveze. Sada je na svima nama – čelnicima, institucijama i građanima – da nastavimo poštovati taj ugovor još mnogo, mnogo godina.

  1. Vidi Eichengreen, B. i Naef, A. (2022.), „Imported or home grown? The 1992–3 EMS crisis”, Journal of International Economics, sv. 138, rujan; i Rey, H. (2015.), „Dilemma not Trilemma:The Global Financial Cycle and Monetary Policy Independence”, NBER Working Papers, br. 21162, National Bureau of Economic Research, svibanj.

  2. Za pregled prvih dvadeset godina ESB‑a, vidi Rostagno, M. et al. (2021.), Monetary Policy in Times of Crisis: A Tale of Two Decades of the European Central Bank, Oxford University Press.

  3. Di Sano, M., Frohm, E. i Gunnella, V. (2022.), „How important is invoicing currency choice for the impact of exchange rate fluctuations on trade?”, The international role of the euro, ESB, lipanj.

  4. U skladu s procjenama stručnjaka ESB‑a na osnovi pristupa sintetičke kontrole i sheme ponderiranja iz Gabriel, R.D. i Pessoa, A.S. Pristup se sastoji od uporabe ponderiranih skupina valuta kao zamjenskih vrijednosti za bivše nacionalne valute. Tim se skupinama u najvećoj mjeri simuliraju gospodarstva bivših valuta. Nadalje, procjene upućuju na heterogenost među hipotetskim bivšim nacionalnim valutama u europodručju u pogledu razmjera kretanja deviznih tečajeva pod utjecajem šokova. (2020.), „Adopting the Euro: a synthetic control approach”, Munich Personal RePEc Archive Paper, br. 99622, ožujak.

  5. Prema anketama Eurobarometra.

  6. Lagarde, C. (2023.), „Central banks in a fragmenting world”, govor u sklopu C. Peter McColough Series on International Economics organizacije Council on Foreign Relations, 17. travnja.

  7. Duisenberg, W. (2002.), „International Charlemagne Prize of Aachen for 2002”, govor zahvale, Aachen, 9. svibnja.

KONTAKT

Europska središnja banka

glavna uprava Odnosi s javnošću

Reprodukcija se dopušta uz navođenje izvora.

Kontaktni podatci za medije